Republika Nagorno-Karabakh u Armenskom gorju ima površinu od 4,5 tisuća četvornih metara. kilometara.
Karabakov sukob koji je izazvao mržnjui uzajamno neprijateljstvo između nekad prijateljskih naroda, ukorijenjen je dvadesetih godina prošlog stoljeća. U ovom je trenutku Republika Nagorno-Karabakh, sada nazvana Artsakh, pretvorena u jabuku neslaganja između Azerbajdžana i Armenije.
Čak i prije listopadske revolucije, ove dvije republike,koji su sudjelovali u sukobu Karabakha, zajedno sa susjednom Gruzijom sudjelovali u teritorijalnim sporovima. U proljeće 1920. godine, sadašnje Azerbajdžane, koje su Rusi nazvali "Kaukazijski Tatari", uz podršku turskih intervencionista, masakrirali su Armence, koji su u to vrijeme činili 94% ukupnog stanovništva Artsaka. Glavni udarac je pao na administrativno središte - grad Shushi, gdje je izrezano više od 25 tisuća ljudi. Armenski dio grada bio je obrisan s lica zemlje.
Ali Azerbejdžanci su izgubili svoj put: nakon što su ubijali Armence, uništavajući Shushi, oni, iako su postali gospodari u regiji, dobivale su potpuno uništeno gospodarstvo koje je moralo obnoviti već nekoliko desetljeća.
Boljševici, ne želeći raspršiti vojne akcije u cijelosti, prepoznaju Artsakh kao jedan od dijelova Armenije, zajedno s dvije regije - Zangezur i Nakhichevan.
Međutim, Josip Staljin, koji je u tim godinama biopost od komesar nacionalnih poslova, pod pritiskom Baku i tada vođa Turaka - Atatürk prisiljen promijeniti status republike i prelazi u Azerbajdžanu.
Ova odluka uzrokuje oluju bijesa i bijesa među armenskim stanovništvom. Zapravo je pokrenuo sukob Nagorno-Karabakh.
Prošlo je stotinu godina od tada. U sljedećim godinama Artsakh, koji je bio dio Azerbejdžana, potajno se nastavio boriti za svoju neovisnost. U Moskvu su poslani pisma o pokušajima službenog Bakua da iskorijeni sve Armence iz ove planinske republike, no sve ove pritužbe i zahtjeve za ponovno ujedinjenje s Armenijom odgovorile su samo "socijalistički internacionalizam".
Karabakov sukob, razlozi zbog kojih leže upovreda prava ljudi na samoodređenje, nastala je u pozadini vrlo uznemirujuće situacije. U odnosu na Armence 1988. godine započela je otvorena politika iseljenja. Situacija je bila grijana.
U međuvremenu, službeni Baku je razvio svoj plan prema kojemu bi se "razriješio" sukob Karabakha: svi Armenci su odsječeni u gradu Sumgait preko noći.
Istodobno je u Yerevanu započelo više milijuna protesta, čiji je glavni zahtjev bio razmotriti mogućnost da Karabakh povuče iz Azerbajdžana, a odgovor na to su akcije u Kirovabadu.
U ovom trenutku su se pojavile prve izbjeglice u SSSR-u, koje su panike napustile svoje domove.
Tisuće ljudi, uglavnom starih ljudi, došlo je u Armeniju, gdje su se za njih nalazili kampovi diljem teritorija.
Karabakov sukob postupno se pretvorio u pravi rat. U Armeniji su stvorene grupe volontera, od Azerbajdžana su poslane redovne postrojbe u Karabakh. U republici je započeo glad.
Godine 1992. Armenci su uhvatili Lachin, koridor između Armenije i Artsaka, koji je ukinuo blokadu republike. U isto vrijeme, značajni teritorije također su zaplijenjene u Azerbajdžanu.
Neprepoznata republika Artsakh nakon raspada SSSR-a održala je referendum, na kojem je odlučeno proglasiti svoju neovisnost.
Godine 1994., u Bishkeku, uz sudjelovanje Rusije, potpisan je trilateralni sporazum o prestanku neprijateljstava.
Karabakov sukob i danas je jedna od najzanimljivijih stranica stvarnosti. Zato se Rusija, kao i cijela svjetska zajednica, pokušavaju mirno riješiti.
</ p>
